Nakon tri načela vjere, imamet je najvažniji princip šiijske misli. Šiije se od ostalih muslimana razlikuju po uvjerenju u ovo načelo. Stoga je za ispravno i potpuno poznavanje šiijskog viđenja ono veoma važno.
Prvo ćemo napraviti osvrt na pitanje ljubavi prema Ehli-bejtu, a.s., što je prihvaćeno od strane svih muslimana a potom razmotriti tri aspekta imameta, dakle vjerski imamet, politički imamet i duhovni imamet.
Ljubav prema Poslanikovom Ehli-bejtu
Bog u Časnom Kur'anu kaže ovako:
قُل لَّا أَسْأَلُكُمْ عَلَيْهِ أَجْرًا إِلَّا الْمَوَدَّةَ فِى الْقُرْبَى
Reci (Poslaniče): “Od vas za ovo ne tražim druge nagrade i naknade osim ljubavi prema rodbini i bližnjima.”[1]
Međutim, ko su bližnji na koje se misli u ovom ajetu i, kao naknadu za Poslanikov trud, koga to muslimani moraju voljeti? Misli li se na Poslanikove bližnje ili bližnje samih muslimana?
Izvjesno je da su bližnji (qurba) u ovom ajetu Poslanikovi bližnji, odnosno Ehli-bejt, a ne rodbina i srodnici muslimana. Naime, kad Bog naređuje Poslaniku da u zamjenu za sve ono pravo koje ima kod njih od vjernika traži samo jednu naknadu, to nešto mora biti od krajnje važnosti za Boga i Poslanika. Stoga, to ne može biti ljubav muslimana prema vlastitoj rodbini i bližnjima, djelo za koje nije potrebna Božija preporuka.
Preporuka ljubavi prema Poslanikovom Ehli-bejtu ponovno je isticanje njihovog uzvišenog položaja i stupnja na koji je ukazano u 33. ajetu sure El-Ahzab gdje se podsjeća na to da su oni čisti od svake prljavštine i ružnoće. Ovaj ajet rasvjetljava tajnu naglašavanja ljubavi prema Poslanikovom Ehli-bejtu. Ljubav prema Poslanikovom, s.a.v.a., Ehli-bejtu ustvari jeste ljubav prema vrlini i ljepoti koje je Bog usadio u njihovo biće.
Pojam imameta
Imam znači vođa i predvodnik, a vjerovanje u imamet jeste uvjerenje da je odgovornost vođenja islamskog ummeta nakon Poslanika islama povjerena ljudima koji posjeduju dvije osobenosti: čistotu od grijeha i posjedovanje potpunog i bezgrješnog znanja o islamu.
Naređenja i stavovi bezgrješnih imama o svakom vjerskom i društvenom pitanju su, zbog ove dvije osobenosti, uvijek bili u skladu s istinom i pravdom, te je stoga slijeđenje njih u svim poslovima bilo potrebno muslimanima baš poput slijeđenja Poslanika.
S obzirom da običnim ljudima nije moguće razlučiti postojanje ove dvije osobenosti kod nekih osoba, odabir imama mora biti obavljen od strane Boga i uz predstavljanje imama ljudima od strane Poslanika islama, a obični ljudi ne mogu u tome imati nikakve uloge.
Među ashabima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., jedini kome je mogla biti povjerena čast imameta bio je Ali, a.s., jer nijedan od ashaba nije za sebe tvrdio da posjeduje ove dvije osobenosti, znači obuhvatno i bezgrješno znanje te čistotu od grijeha, niti su drugi za njih vjerovali da su na takvome stepenu.
Politički imamet
Osnovna dužnost Poslanika, s.a.v.a., bilo je dostavljanje Objave i uspostava vjere.[2]
Pored toga, njemu su od Boga bile povjerene i brojne druge društvene obaveze i dužnosti poput sudstva i političkog predvođenja društva,[3] a muslimani, shodno naredbi Kur'ana, morali su se pokoravati njegovom stavu u pogledu svih važnih odluka.[4] Preseljenjem Poslanika, okončana je dužnost dostavljanja Objave, ali su nastavljene ostale Poslanikove obaveze poput pojašnjavanja vjerskih pitanja[5] i političkog vođenja društva.
Muslimani su oko načela da je političko vodstvo islamskog društva vjerska pozicija i da se nakon Poslanika mora nastaviti na isti način bili saglasni, te su svoga političkog vođu nakon Poslanika nazvali halifa (u značenju namjesnik, zamjenik), kako bi pokazali da je njegovo političko vodstvo nastavak Poslanikovog djelovanja. Međutim, od prvih dana nakon Poslanikove smrti, među Poslanikovim ashabima došlo je do sporenja oko toga ko je dostojan položaja Poslanikovog političkog nasljednika. Jedna skupina se prvog dana po Poslanikovoj smrti okupila u malom mjestu poznatom kao Sakifa Benu Saida i u prisustvu malog broja ljudi odabrala jednu osobu za Poslanikovog nasljednika, a zatim su počeli djelovati kako bi od drugih priskrbili prisegu na vjernost (bej‘at) u njegovu korist.
Druga skupina je takvu metodu određivanja halife, koja je bila suprotna Poslanikovom jasnom iskazu o njegovom nasljedniku u Gadir Humu i ostalim prigodama, smatrala neispravnim i smatrali su da postojanje jasnog iskaza Poslanika Časnog, s.a.v.a., o pitanju njegovog nasljednika čini praktično nezakonitim određivanje halife od strane navedenih osoba. Osim toga, čak i u slučaju neprihvatanja postojanja jasnog iskaza od Poslanika i prepuštanja tog prava narodu, odabir Poslanikovog nasljednika na Sakifi Benu Saide bio je neodbranjiv potez, jer određivanje halife mora se obaviti uz prisustvo ehli hal ve aqd osoba, dakle istaknutih i pouzdanih ličnosti među muslimanima, odnosno velikana ashaba, dok je ovaj izbor obavljen od strane tek nekolicine osoba, a onda su muslimani pozvani da daju prisegu halifi kojeg su ovi odredili. U drugoj skupini nalazili su se ashabi koji su se ubrajali među najuglednije ashabe Poslanika, naime Ali, Selman, Ebu Zerr, Mikdad, Ammar Jasir i Zubejr.
Na osnovu historijskih izvještaja, tok događanja je već prvih dana išao u korist prvoj skupini. Prema Taberijevom historijskom izvještaju, kad su poglavari prve skupine čuli da su se neki veliki Poslanikovi ashabi okupili u Alijevoj, a.s., kući kako bi se posavjetovali u vezi s pitanjem hilafeta, navalili su na njegovu kuću, uz prijetnje su ih istjerali napolje i grubo natjerali da se usaglase s njima. S druge strane, shodno istom izvoru, kad je Ebu Sufjan predložio Aliju da mu položi prisegu i da u ovom sučeljavanju stane na njegovu stranu, Ali, a.s., ga je oštro otjerao od sebe i rekao: “Ti si onaj koji želi izazvati smutnju među muslimanima.”[6]
Na taj način, povlačenje druge skupine se desilo samo zbog njihovog vođenja računa o očuvanju islama i sprečavanju potpaljivanja vatre rata i smutnje među muslimanima u veoma teškim i opasnim uvjetima s kojima se islamsko društvo suočilo nakon Poslanikove, s.a.v.a., smrti, te je pitanje nasljeđivanja Poslanika Časnog, s.a.v.a., i političkog vodstva u islamskom ummetu s puta koji je on odredio otišlo u drugom smjeru.
Duhovni imamet
S gledišta šiija i većine muslimanskih gnostika, najuzvišeniji plod stvaranja jeste savršeni čovjek (insan-i-kamil) koji posjeduje stepen velajeta. Savršeni čovjek se u terminologiji sufija naziva qutb, a kod šiija imam. Posjednici položaja velajeta i duhovnog imameta, kao rezultat stizanja do najviših stepena bliskosti Bogu i očitovanja savršenstava Boga u njima, jesu posrednici izlijevanja Božije milosti na stvorenja.[7] Ranije smo, u poglavlju o šefaatu, kazali da je posredništvo Božijih evlija u izlijevanju Božije dobrote isto kao u slučaju kada se Božija dobrota i milost u prirodi izlijeva i stiže do čovjeka posredstvom prirodnih uzroka. Sa viših nivoa postojanja dobrota i milost Božija također se posredstvom svetih duša evlija Božijih spuštaju na niže razine.
Položaj velajeta i duhovnog imameta jeste upravo ona razina koja je, shodno 124. ajetu sure El-Bekare darovana Ibrahimu, a.s.[8] S gledišta gnostika, ovaj božanski stepen jeste zbilja i unutarnjost stepena vjerovjesništva (nubuvveta), i svaki poslanik postaje vjerovjesnikom zahvaljujući posjedovanju ove zbilje.[9]
Stvar na koju valja obratiti pažnju jeste razlika koja postoji u uvjerenju muslimanskih gnostika u razinu savršenog čovjeka i uvjerenje Crkve u pogledu hazreti Mesiha. Kao što je ukazano u raspravi o kršćanstvu, Crkva, prihvatajući božansku dimenziju Mesiha, čovjeka diže na razinu Božiju i prlja se mnogoboštvom, dok islamski irfan nikada čovjeka ne lišava ljudskog položaja i ne previđa njegov robovski položaj. Oni, slijedeći stalno opisivanje najuzvišenijeg dragulja stvaranja u islamskim tekstovima s osobinama pokornosti i robovanja Bogu,[10] Bit Božiju smatraju uzvišenom i čistom od svakog opisa i poređenja, a savršenog čovjeka smatraju potpunom manifestacijom Božijih svojstava.[11]
Vjerski imamet
Iako se preseljenjem Poslanika spuštanje Objave okončalo, potreba muslimana za vjerskim autoritetom koji bi odgovarao na njihova vjerska pitanja je i dalje postojala, a povećanjem islamskog društva i nastankom novih pitanja ova potreba je dobila na intenzitetu. Na temelju postojanja ovakve potrebe, odgovornost tumačenja kur'anskih ajeta, pojašnjavanje islamskih učenja i propisa za kojima muslimani imaju potrebu od strane Uzvišenog Boga je povjereno bezgrješnim Imamima. Zahvaljujući obuhvatnom i dubokom znanju koje su preuzeli od Poslanika, s.a.v.a., ili na druge načine koji su dostupni Božijim evlijama, oni su uspjeli da svoju dužnost izvrše u potpunosti.[12]
Kakvoća prijenosa cjelokupnog znanja o vjeri s Poslanika na Imame nama nije poznata, no Alijeve, a.s., riječi u kojima kaže:
فَإِنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَ آلِهِ عَلَّمَنِي أَلْفَ بَابٍ مِنَ الْعِلْمِ يَفْتَحُ كُلُّ بَابٍ أَلْفَ بَابٍ
“Poslanik, s.a.v.a., me je podučio hiljadi poglavlja znanja, a svako od tih poglavlja otvorilo mi je hiljadu drugih poglavlja znanja.”[13] ukazuju da se prijenos ovog znanja nije odvijao nama poznatim metodama podučavanja.
Iako je Časni Poslanik, s.a.v.a., vjeru islam ljudima dostavio potpunu i savršenu i nije ništa ostavio nekazano, on je ipak bio prinuđen da dio dubokih vjerskih znanja, čije poimanje za većinu ashaba nije bilo moguće, prenese osobi ili osobama koje su posjedovale taj potencijal i posebnu sposobnost razumijevanja. Alijev, a.s., visoki stepen znanja, koji je potvrđen od strane svih ashaba i njegov posebni položaj kod Poslanika, o čemu ćemo kasnije govoriti, čini jasnim da je on bio najdostojnija osoba za prihvatanje ovih osobitih znanja. Poznati Poslanikov hadis:
أَنَا مَدِينَةُ الْعِلْمِ وَ عَلِيٌّ بَابُهَا
“Ja sam grad znanja, a Ali je njegova kapija.”[14]
također je vjerodostojno svjedočanstvo ove tvrdnje. Prema tome, Poslanik Časni, s.a.v.a., je, prenošenjem općenitog vjerskog znanja na većinu ashaba i njegovog osobitog dijela na Alija, a.s., u potpunom obliku obavio dužnost dostavljanja vjere.
[1] Eš-Šura, 23.
[2] En-Nahl, 44.
[3] En-Nisa', 25.
[4] En-Nisa', 59.
[5] S obzirom na činjenicu da je islam bio novoutemeljena vjera i da je vjerovjesništvo bilo okončano, a i zbog toga što islam nije vremenski ni prostorno ograničen, postoji potreba da nakon Vjerovjesnika islama vjeru, odnosno Kur'an i Sunnet, tumači neko ko je upravo halifa i oporučenik Poslanika, s.a.v.a.
[6] Taberi, Tarih-e islam, sv. 2, str. 233.
[7] Pogledati: Mutahhari, Morteza, Madžmueye asar, sv. 3, str. 284; Velaha va velayatha, vela'e tasavvuf.
[8] El-Mizan, sv. 1, str. 267.
[9] Ranije smo, u raspravi o irfanu i tesavvufu, govorili o stepenu velajeta savršenog čovjeka.
[10] Ešhedu enne Muhammeden ‘abduhu ve resuluhu, što se u svakom namazu ponavlja.
[11] Zijaret Džami'e kabira, čije učenje je preporučeno, sadrži najviše vjerske spoznaje o duhovnim stepenima bezgrješnih Imama.
[12] Shodno islamskim predajama, jedan stepen ovih božanskih znanja povjeren je onima koji se nazivaju muhaddesima. Ova skupina duhovnih prvaka, i ne videći darovatelja znanja o gajbu, osjećaju njihov ulazak u svoje srce. Prema ovim predajama, Selam Farsi je bio obdaren ovom vrstom osobitog znanja. (Ridžalu-l-Keši, str. 15.)
[13] ‘Avali-l-le'ali, 4/123.
[14] Mustedrek, sv. 5, str. 351.
Prvo ćemo napraviti osvrt na pitanje ljubavi prema Ehli-bejtu, a.s., što je prihvaćeno od strane svih muslimana a potom razmotriti tri aspekta imameta, dakle vjerski imamet, politički imamet i duhovni imamet.
Ljubav prema Poslanikovom Ehli-bejtu
Bog u Časnom Kur'anu kaže ovako:
قُل لَّا أَسْأَلُكُمْ عَلَيْهِ أَجْرًا إِلَّا الْمَوَدَّةَ فِى الْقُرْبَى
Reci (Poslaniče): “Od vas za ovo ne tražim druge nagrade i naknade osim ljubavi prema rodbini i bližnjima.”[1]
Međutim, ko su bližnji na koje se misli u ovom ajetu i, kao naknadu za Poslanikov trud, koga to muslimani moraju voljeti? Misli li se na Poslanikove bližnje ili bližnje samih muslimana?
Izvjesno je da su bližnji (qurba) u ovom ajetu Poslanikovi bližnji, odnosno Ehli-bejt, a ne rodbina i srodnici muslimana. Naime, kad Bog naređuje Poslaniku da u zamjenu za sve ono pravo koje ima kod njih od vjernika traži samo jednu naknadu, to nešto mora biti od krajnje važnosti za Boga i Poslanika. Stoga, to ne može biti ljubav muslimana prema vlastitoj rodbini i bližnjima, djelo za koje nije potrebna Božija preporuka.
Preporuka ljubavi prema Poslanikovom Ehli-bejtu ponovno je isticanje njihovog uzvišenog položaja i stupnja na koji je ukazano u 33. ajetu sure El-Ahzab gdje se podsjeća na to da su oni čisti od svake prljavštine i ružnoće. Ovaj ajet rasvjetljava tajnu naglašavanja ljubavi prema Poslanikovom Ehli-bejtu. Ljubav prema Poslanikovom, s.a.v.a., Ehli-bejtu ustvari jeste ljubav prema vrlini i ljepoti koje je Bog usadio u njihovo biće.
Pojam imameta
Imam znači vođa i predvodnik, a vjerovanje u imamet jeste uvjerenje da je odgovornost vođenja islamskog ummeta nakon Poslanika islama povjerena ljudima koji posjeduju dvije osobenosti: čistotu od grijeha i posjedovanje potpunog i bezgrješnog znanja o islamu.
Naređenja i stavovi bezgrješnih imama o svakom vjerskom i društvenom pitanju su, zbog ove dvije osobenosti, uvijek bili u skladu s istinom i pravdom, te je stoga slijeđenje njih u svim poslovima bilo potrebno muslimanima baš poput slijeđenja Poslanika.
S obzirom da običnim ljudima nije moguće razlučiti postojanje ove dvije osobenosti kod nekih osoba, odabir imama mora biti obavljen od strane Boga i uz predstavljanje imama ljudima od strane Poslanika islama, a obični ljudi ne mogu u tome imati nikakve uloge.
Među ashabima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., jedini kome je mogla biti povjerena čast imameta bio je Ali, a.s., jer nijedan od ashaba nije za sebe tvrdio da posjeduje ove dvije osobenosti, znači obuhvatno i bezgrješno znanje te čistotu od grijeha, niti su drugi za njih vjerovali da su na takvome stepenu.
Politički imamet
Osnovna dužnost Poslanika, s.a.v.a., bilo je dostavljanje Objave i uspostava vjere.[2]
Pored toga, njemu su od Boga bile povjerene i brojne druge društvene obaveze i dužnosti poput sudstva i političkog predvođenja društva,[3] a muslimani, shodno naredbi Kur'ana, morali su se pokoravati njegovom stavu u pogledu svih važnih odluka.[4] Preseljenjem Poslanika, okončana je dužnost dostavljanja Objave, ali su nastavljene ostale Poslanikove obaveze poput pojašnjavanja vjerskih pitanja[5] i političkog vođenja društva.
Muslimani su oko načela da je političko vodstvo islamskog društva vjerska pozicija i da se nakon Poslanika mora nastaviti na isti način bili saglasni, te su svoga političkog vođu nakon Poslanika nazvali halifa (u značenju namjesnik, zamjenik), kako bi pokazali da je njegovo političko vodstvo nastavak Poslanikovog djelovanja. Međutim, od prvih dana nakon Poslanikove smrti, među Poslanikovim ashabima došlo je do sporenja oko toga ko je dostojan položaja Poslanikovog političkog nasljednika. Jedna skupina se prvog dana po Poslanikovoj smrti okupila u malom mjestu poznatom kao Sakifa Benu Saida i u prisustvu malog broja ljudi odabrala jednu osobu za Poslanikovog nasljednika, a zatim su počeli djelovati kako bi od drugih priskrbili prisegu na vjernost (bej‘at) u njegovu korist.
Druga skupina je takvu metodu određivanja halife, koja je bila suprotna Poslanikovom jasnom iskazu o njegovom nasljedniku u Gadir Humu i ostalim prigodama, smatrala neispravnim i smatrali su da postojanje jasnog iskaza Poslanika Časnog, s.a.v.a., o pitanju njegovog nasljednika čini praktično nezakonitim određivanje halife od strane navedenih osoba. Osim toga, čak i u slučaju neprihvatanja postojanja jasnog iskaza od Poslanika i prepuštanja tog prava narodu, odabir Poslanikovog nasljednika na Sakifi Benu Saide bio je neodbranjiv potez, jer određivanje halife mora se obaviti uz prisustvo ehli hal ve aqd osoba, dakle istaknutih i pouzdanih ličnosti među muslimanima, odnosno velikana ashaba, dok je ovaj izbor obavljen od strane tek nekolicine osoba, a onda su muslimani pozvani da daju prisegu halifi kojeg su ovi odredili. U drugoj skupini nalazili su se ashabi koji su se ubrajali među najuglednije ashabe Poslanika, naime Ali, Selman, Ebu Zerr, Mikdad, Ammar Jasir i Zubejr.
Na osnovu historijskih izvještaja, tok događanja je već prvih dana išao u korist prvoj skupini. Prema Taberijevom historijskom izvještaju, kad su poglavari prve skupine čuli da su se neki veliki Poslanikovi ashabi okupili u Alijevoj, a.s., kući kako bi se posavjetovali u vezi s pitanjem hilafeta, navalili su na njegovu kuću, uz prijetnje su ih istjerali napolje i grubo natjerali da se usaglase s njima. S druge strane, shodno istom izvoru, kad je Ebu Sufjan predložio Aliju da mu položi prisegu i da u ovom sučeljavanju stane na njegovu stranu, Ali, a.s., ga je oštro otjerao od sebe i rekao: “Ti si onaj koji želi izazvati smutnju među muslimanima.”[6]
Na taj način, povlačenje druge skupine se desilo samo zbog njihovog vođenja računa o očuvanju islama i sprečavanju potpaljivanja vatre rata i smutnje među muslimanima u veoma teškim i opasnim uvjetima s kojima se islamsko društvo suočilo nakon Poslanikove, s.a.v.a., smrti, te je pitanje nasljeđivanja Poslanika Časnog, s.a.v.a., i političkog vodstva u islamskom ummetu s puta koji je on odredio otišlo u drugom smjeru.
Duhovni imamet
S gledišta šiija i većine muslimanskih gnostika, najuzvišeniji plod stvaranja jeste savršeni čovjek (insan-i-kamil) koji posjeduje stepen velajeta. Savršeni čovjek se u terminologiji sufija naziva qutb, a kod šiija imam. Posjednici položaja velajeta i duhovnog imameta, kao rezultat stizanja do najviših stepena bliskosti Bogu i očitovanja savršenstava Boga u njima, jesu posrednici izlijevanja Božije milosti na stvorenja.[7] Ranije smo, u poglavlju o šefaatu, kazali da je posredništvo Božijih evlija u izlijevanju Božije dobrote isto kao u slučaju kada se Božija dobrota i milost u prirodi izlijeva i stiže do čovjeka posredstvom prirodnih uzroka. Sa viših nivoa postojanja dobrota i milost Božija također se posredstvom svetih duša evlija Božijih spuštaju na niže razine.
Položaj velajeta i duhovnog imameta jeste upravo ona razina koja je, shodno 124. ajetu sure El-Bekare darovana Ibrahimu, a.s.[8] S gledišta gnostika, ovaj božanski stepen jeste zbilja i unutarnjost stepena vjerovjesništva (nubuvveta), i svaki poslanik postaje vjerovjesnikom zahvaljujući posjedovanju ove zbilje.[9]
Stvar na koju valja obratiti pažnju jeste razlika koja postoji u uvjerenju muslimanskih gnostika u razinu savršenog čovjeka i uvjerenje Crkve u pogledu hazreti Mesiha. Kao što je ukazano u raspravi o kršćanstvu, Crkva, prihvatajući božansku dimenziju Mesiha, čovjeka diže na razinu Božiju i prlja se mnogoboštvom, dok islamski irfan nikada čovjeka ne lišava ljudskog položaja i ne previđa njegov robovski položaj. Oni, slijedeći stalno opisivanje najuzvišenijeg dragulja stvaranja u islamskim tekstovima s osobinama pokornosti i robovanja Bogu,[10] Bit Božiju smatraju uzvišenom i čistom od svakog opisa i poređenja, a savršenog čovjeka smatraju potpunom manifestacijom Božijih svojstava.[11]
Vjerski imamet
Iako se preseljenjem Poslanika spuštanje Objave okončalo, potreba muslimana za vjerskim autoritetom koji bi odgovarao na njihova vjerska pitanja je i dalje postojala, a povećanjem islamskog društva i nastankom novih pitanja ova potreba je dobila na intenzitetu. Na temelju postojanja ovakve potrebe, odgovornost tumačenja kur'anskih ajeta, pojašnjavanje islamskih učenja i propisa za kojima muslimani imaju potrebu od strane Uzvišenog Boga je povjereno bezgrješnim Imamima. Zahvaljujući obuhvatnom i dubokom znanju koje su preuzeli od Poslanika, s.a.v.a., ili na druge načine koji su dostupni Božijim evlijama, oni su uspjeli da svoju dužnost izvrše u potpunosti.[12]
Kakvoća prijenosa cjelokupnog znanja o vjeri s Poslanika na Imame nama nije poznata, no Alijeve, a.s., riječi u kojima kaže:
فَإِنَّ رَسُولَ اللهِ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَ آلِهِ عَلَّمَنِي أَلْفَ بَابٍ مِنَ الْعِلْمِ يَفْتَحُ كُلُّ بَابٍ أَلْفَ بَابٍ
“Poslanik, s.a.v.a., me je podučio hiljadi poglavlja znanja, a svako od tih poglavlja otvorilo mi je hiljadu drugih poglavlja znanja.”[13] ukazuju da se prijenos ovog znanja nije odvijao nama poznatim metodama podučavanja.
Iako je Časni Poslanik, s.a.v.a., vjeru islam ljudima dostavio potpunu i savršenu i nije ništa ostavio nekazano, on je ipak bio prinuđen da dio dubokih vjerskih znanja, čije poimanje za većinu ashaba nije bilo moguće, prenese osobi ili osobama koje su posjedovale taj potencijal i posebnu sposobnost razumijevanja. Alijev, a.s., visoki stepen znanja, koji je potvrđen od strane svih ashaba i njegov posebni položaj kod Poslanika, o čemu ćemo kasnije govoriti, čini jasnim da je on bio najdostojnija osoba za prihvatanje ovih osobitih znanja. Poznati Poslanikov hadis:
أَنَا مَدِينَةُ الْعِلْمِ وَ عَلِيٌّ بَابُهَا
“Ja sam grad znanja, a Ali je njegova kapija.”[14]
također je vjerodostojno svjedočanstvo ove tvrdnje. Prema tome, Poslanik Časni, s.a.v.a., je, prenošenjem općenitog vjerskog znanja na većinu ashaba i njegovog osobitog dijela na Alija, a.s., u potpunom obliku obavio dužnost dostavljanja vjere.
[1] Eš-Šura, 23.
[2] En-Nahl, 44.
[3] En-Nisa', 25.
[4] En-Nisa', 59.
[5] S obzirom na činjenicu da je islam bio novoutemeljena vjera i da je vjerovjesništvo bilo okončano, a i zbog toga što islam nije vremenski ni prostorno ograničen, postoji potreba da nakon Vjerovjesnika islama vjeru, odnosno Kur'an i Sunnet, tumači neko ko je upravo halifa i oporučenik Poslanika, s.a.v.a.
[6] Taberi, Tarih-e islam, sv. 2, str. 233.
[7] Pogledati: Mutahhari, Morteza, Madžmueye asar, sv. 3, str. 284; Velaha va velayatha, vela'e tasavvuf.
[8] El-Mizan, sv. 1, str. 267.
[9] Ranije smo, u raspravi o irfanu i tesavvufu, govorili o stepenu velajeta savršenog čovjeka.
[10] Ešhedu enne Muhammeden ‘abduhu ve resuluhu, što se u svakom namazu ponavlja.
[11] Zijaret Džami'e kabira, čije učenje je preporučeno, sadrži najviše vjerske spoznaje o duhovnim stepenima bezgrješnih Imama.
[12] Shodno islamskim predajama, jedan stepen ovih božanskih znanja povjeren je onima koji se nazivaju muhaddesima. Ova skupina duhovnih prvaka, i ne videći darovatelja znanja o gajbu, osjećaju njihov ulazak u svoje srce. Prema ovim predajama, Selam Farsi je bio obdaren ovom vrstom osobitog znanja. (Ridžalu-l-Keši, str. 15.)
[13] ‘Avali-l-le'ali, 4/123.
[14] Mustedrek, sv. 5, str. 351.
